Skupljanje tišine 2007/01/21

Skupljanje tišine

Kako starim sve sam starija, sumnja mi se javlja da sam i pametnija al' i dalje: "Mislim i osjećam kao i ti, ali ja nisam ti. Molim te, uvažavaj to!"

21.01.2007.

Tko vlada čovječanstvom

Interesantno je posmatrati ankete koje svakodnevno zapljuskuju TV. Stvara se privid da narod daje svoje mišljenje o životnim pitanjima i da ih političari navodno slušaju. U pogledu poreza ("treba li ih smanjivati ili ne"), vanjske politike ("napasti na Irak ili ne", "poslati dotičnog u Haag ili ne",), vojske ("homoseksualci u vojsci ili ne") i slično...

 

Naravno, odluke se donose bez obzira šta većina misli. Njima se, na kraju, objasni šta trebaju misliti.

 

Jedna od rijetkih ozbiljnih anketa je ona od prije neki dan provedena među nastavnicima. Oni su poredili učenike iz ranijih generacija i iz ove današnje. Jednoglasan zaključak je bio da "današnja djeca postavljaju znatno manje kritičkih pitanja o nastavnom gradivu...i da mnogo manje samostalno čitaju"

 

Gašenje kritičkog mišljenja je utrnulo put prema društvu u kome se ne postavljaju pitanja već se prihvaćaju "istine" koje se serviraju iz medija i prilagođenih udžbenika historije, fizike, biologije.

 

Djeci se daju "lijekovi" za smirenje da ne bi bili hiperaktivni, droga je dostupna u svakoj osnovnoj školi, nasilje je prihvaćeno kao neminovnost, ruglo "muzike" - crnački rap, je vodeći trend među mladim.

 

Da li se ove stvari dešavaju slučajno?

 

Ili je "nekom" u interesu da ima priglupe mase kojima je lako manipulisati.

 

                                                          ********

 

Nezavisni istraživač političkih manipulacija nad čovječanstvom, Britanac David Icke u svojoj knjizi "I istina će nas osloboditi" prikazuje tabelu moći na zemlji:

 

Na dnu je čitavom širinom Č O V J E Č A N S T V O

Slijede  M  E D I J I

Zatim  U J E D I N J E N I  N A R O D I

E V R O P S K A   U N I J A   i   T R G O V A Č K I   B L O K O V I

B I L D E R B E R G   G R U P A

K R A L J E V S K I   I N S T I T U T   Z A   V A N J S K E   P O S L O V E

A M E R I Č K I   S A V J E T   Z A  V A N J S K E  P O S L O V E

T R I L A T E R A L N A   K O M I S I J A 

O K R U G L I   S T O L

(nekoliko nivoa naviše je praznina i onda dolaze...)

 P R O S V I J E T L J E N I   M A S O N I

V I T E Z O V I   M A L T E

S K U L L  &  B O N E S

(predposlednji nivo, pri samom vrhu prikazuje "Globalnu elitu")

C R N O  P L E M S T V O 

I L U M I N A T I

K O M I T E T   3 0 0

 

                                                                 ********

 Razmislimo o ovoj tabeli. Većina ljudi, naravno, ovako što nije vidjela. A i kada je vidi, koja je prva reakcija? Nevjerica, odmahivanje rukom, neprihvaćanje... Logično,  jer se ne "uklapa u već formiranu sliku svijeta".

 

Sliku koju su nam "formirali" oni koji imaju stvarnu moć na planeti. A ako nekolicina i pokušaju da ih razotkriju, u očima drugih ovo će izgledati toliko fantastično...da neće u to povjerovati.

 

Idealno zamišljeno. Istina je toliko nevjerovatna da je treba odbaciti.

 

Iluzija je toliko jaka da je "sigurnije" od nje se ne odvajati.

 

"Zemaljski komandni lanac" zbilja oličen u gornjoj tabeli.

 

                                                                 ********

 I knjiga kaže:

 

"Ovo ce možda izgledati nerealno većini ljudi, ali ja od vas tražim da razmislite. Svi ćemo se složiti da je nešto vrlo pogrešno sa ovom planetom. Građanski ratovi, bolesti, etnička čišćenja, religijski ratovi, kršenje ljudskih prava... i lista ide dalje. Da li su ovi događaji međusobno nepovezani, ili imaju zajednički izvor?

 

... Konstantno nas hrane propagandom, lošim vijestima, mišljenjima, lažima ... a postoje tone nerečenih tajni. Većina ovih laži dolazi kroz medije čiji su vlasnici nekolicina ljudi na vrhu pomenute tabele. Sve se podređuje ciljevima tih grupa na vrhu..."

 

21.01.2007.

Misterija Anasazija

Zadnja dva miliona godina površina Zemlje svjedoči o smjeni osamnaest ledenih doba koja bi trajala po 100 000 godina. Između njih bi dolazilo do kratkih privremenih perioda zatopljavanja, ne duljih od dvanaest hiljada godina. I to su ere kada bi startali novi životni ciklusi. Život bi bujao, planeta zazelenila, zvukovi raznih bića bi odzvanjali na sve strane.

 

Mi se nalazimo pri kraju još jednog prolaznog toplog perioda koji je započeo prije 11 500 godina. Ubrzano se približavamo novom ledenom dobu. Promjene vremena će se intenzivirati: hladni predjeli postajaće hladniji, topli još topliji. Završiće se još jedan ciklus. Dominirajuća civilizacija će vidjeti svoj kraj i biće potrebno još mnogo generacija dok se ne počne ispočetka.

 

Izgubiće se ona nit koja će spajati civilizacije različitih toplih perioda. Ili će ponegdje preživjeti u oralnoj tradiciji ili nekom zapisanom dokumentu. Zatim će postajati legendom da bi se vremenom utopila izmedju mita i imaginacije.

 

Da li će naši daleki potomci znati za nas ili će i oni misliti da su “prva inteligentna civilizacija na Zemlji” kao što se mi zanosimo svojim neznanjem? Da li će znati cijeniti raznolikost i spiritualnost što nama nedostaje?

 

S pogledom uperenim u budućnost pričati ćemo o prošlosti. Ne tako dalekoj. O onima koji su uporedo s nama rasli i dijelili jedan kutak Planete. Na koje smo zaboravili kao da nikad nisu ni postojali.

 

Iza njih nije ostalo mnogo. Ruševine zgrada i astronomskih građevina. Pokoji glif u kamenu. I poneka legenda onih koji su došli davno nakon njihovog odlaska.

 

Tristo godina nije puno za jednu civilizaciju. Zapravo po strogim “naučnim” kriterijumima teško bi ih i bilo nazvati civilizacijom. Pogotovo kad nemamo pouzdanih podataka o tome odakle su došli, niti su ostavili pismo da nam opišu svoja znanja, a još uvijek je misterija zašto su bez traga napustili svoja ognjišta da se više nikada ne vrate.

 

Njihove gradove smo nazvali nekim svojim imenima. Kako su ih oni zvali, ne znamo. Koja je bila svrha čudnovatih građevina – možemo samo nagađati. U tome je izazov ove knjige. Iz dubina kosmičke historije izvući na površinu makar djelić znanja onih koji su otišli.

 

Da se ne zaboravi.

 

Mi ih zovemo “Anasazi”

21.01.2007.

SF"Sumrak svijeta" Eric Frank Russell (iz "Sirijusa")

Odlomci priče

Planet je bio star, neizrecivo star. Mjesec mu je bio pun pjega i bora, sunce se polagano gasilo i umiralo, a nebeski svod iznad njega postao je tako tanak da je jedva jedvice mogao nositi po koji ljetni oblak. Tu je još raslo drveće, no ono se bitno razlikovalo od svojih predaka iz davnine, jer je sastojke potrebne za život uglavnom uzimalo iz tla, a ne više iz prorijeđene atmosfere.

Tako su isto vegetirale i ostale biljke.

I cvijeće.

No, ljudska bića na tom planetu nisu imala ni latica ni korijenja. Priroda ih je obdarila sposobnošću kretanja i oni se nisu mogli zadovoljiti mirovanjem na jednom mjestu i srkanjem životnih sokova iz tog iscrpljenog tla. Postepeno, navikavali su se na život uz minimalnu količinu kisika bez kojeg je opstanak u ta davna vremena bio posve nezamisliv. Čak su određeno vrijeme mogli živjeti i bez njega, osjećajući pri tomtek neznatnu slabost i nelagodnost. To je vrijedilo podjednako za sve žive stvorove na tome planetu.

A stanovnici planeta bili su i kukci, I ptice. I dvonošci.

Noćni leptiri, svrake i ljudi, svi su oni bili povezani. Svi su imali zajedničku majku: prastaru loptu zemaljsku koja se okretala oko Sunca što je sve više tamnjelo i prijetilo da će se vrlo brzo ugasiti. Svi su oni bili spremni za taj sudbonosni trenutak, ostvarivši upotpunosti svrhu svoga postojanja.

***

Lahka koraka krenula je prema uskom šumskom puteljku koji je vodio u dolinu. Tamo daleko na lijevoj strani neka je dugačka metalna letjelica dojurila iz svemira i nestala iza horizonta. Malo kasnije začula je muklu tutnjavu.

Pojava letjelice i njen zvuk nisu je uopće uznemirili jer je to ovdje bila svakodnevna pojava. Svemirski brodovi često su posjećivali ovaj starodrevni planet, katkad jednom mjesečno, a katkad i dvaput na dan. Dolazili su s raznih planeta, pa su i njihove posade bile različite.

Nedavno je Mesalinda bila gost posade svemirskog broda s planeta Khva koji se nalazio nedaleko iza Andromede. Ti su stvorovi imali kožu boje škriljevca pokrivenu tvrdim ljuskama...

***

u ovim sudbonosnim danima, kada je sumrak svijeta postao činjenicom, znanje koje je trebalo usvojiti bilo je tako opsežno i golemo da ga se nije moglo savladati u kratkom razdoblju. Gomila podataka o bezbrojnim planetima i njihovim sustavima dosegla je veličinu divovske planine, no i tako veliko znanje nije još bilo konačno. Svakim danom stizali su novi podaci, nove činjenice, a sve to još nije bilo ništa prema onome što je tek trebalo doći, naravno, ako ovaj ostarjeli i umirući planet još bude u stanju da primi takvo neizmjerno bogatstvo.

Ako!

U tome je bio problem. Svemirskim su prostorom zavladala i zagospodarila bića koja su bila njegov sastavni dio. Atom i njegova energija postali su moćno oruđe u vlasti onih živih oblika materije koji su posjedovali sposobnost razmišljanja i kretanja. Makrokosmos i mikrokosmos bili su igračke onih čiji su brodovi beskonačno lutali nesagledivo golemim svemirskim prostorima.

No, unatoč svemu tome, niko od njih nije znao niti umio vratiti snagu i život umirućem suncu...

Svaka iskra tog plamena koja se gasilai nestajala u svemiru bila je znak dolazeće tragedije...

Skupljanje tišine
<< 01/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Photo

"I ne moze biti drugacije da bude bolje u ljudskom zivotu...i naslo bi se uvijek nesto drugo da boli..."("Dervis i smrt")

Molim te poslušaj ono što govorim...(Charles C. Finn)
Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, hiljade maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Mozda se cini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne zelim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da ce me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonsalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zastiti od pogleda koji zna.
Ali bas takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvacanje.
Ako slijedi Ijubav.
To je jedina stvar koja me moze osloboditi od mene samoga,
od zatvora sto sam ga sam sagradio,
od prepreka sto ih sam tako bolno podizem.
To je jedino sto ce me uvjeriti u ono u sto ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nesto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kazem. Ne usudujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslijediti prihvacanje,
da nece uslijediti Ijubav.
Bojim se da ces me manje cijeniti, da ces se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam nista, da ne vrijedim,
i da ces ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja
sa sigurnim proceljem izvana
i uplasenim djetetom unutra.
Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj zivot postaje bojiste.
Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
Kazem ti sve, a zapravo nista,
i nista o onome sto je sve,
i sto place u meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to sto govorim.
Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono sto ne kazem.
Sto bih volio da mogu reci,
sto zbog opstanka moram reci,
ali sto reci ne mogu.

Ne volim nista kriti,
Ne volim igrati umjetne, lazne igre,
zelim prestati s igrama.
zelim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moras pomoci.
Moras pruziti ruku
cak i kada se cini da je to posljednje sto zelim.
Samo ti mozes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
Samo me ti mozes prizvati u zivot.
Svaki put kad si Ijubazan, nježan i kad me hrabris,
svaki put kad pokusas razumjeti jer uistinu brines,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moci da me ozivis mozes udahnuti zivot u mene.
Zelim da to znas.

Zelim da znas koliko si mi vazan,
kako mozes biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izaberes.
Samo ti mozes srusiti zidove iza kojih drscem,
samo ti mozes ukloniti moju masku,
samo ti me mozes osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlucis.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Nece ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snazne zidove.
Sto mi blize prides
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoc tome sto o covjeku kazu knjige,
ja sam cesto nerazuman.
Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali rekose mi da je Ijubav jaca od snaznih zidova,
i tu lezi moja nada.
Molim te pokusaj pobijediti zidove
cvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, mozda se pitas?
Ja sam onaj kojega znas vrlo dobro.
Jer ja sam svaki covjek na kojega naides
i ja sam svaka zena na koju naides.


Charles C. Finn (septembar 1966.god)


I KAD TI JE NAJTEŽE, SJETI SE DA SI ČOVJEK (M. Selimović)
Poezija Rabindranat Tagore
*
Tajnu svoga srca ne zadrži za se, prijatelju!
Kaži je meni krišom, samo meni.
Ti što se osmjehuješ tako ljubazno, šapni tiho, moje će te srce čuti, ne moje uši.

Gluha je noć, dom je nijem, ptičija gnijezda obavija san.
Povjeri mi tajnu svoga srca kroz uzdržane
suze, kroz drhtavi osmijeh, kroz sladak stid i jad.

*
Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti
imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se
mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju
u šali.
Olahko uzimam svoj bol, strahujući da bi to
mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvjernije riječi koje ti
imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi
mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim
suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući
da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrijebim najdragocjenije riječi što
imam za te; ali se ne usuđujem, strahujući
da mi se neće vratiti istom mjerom.
zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom
surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada
saznati šta je bol.

Čeznem da sjedim nijemo pred tobom; ali se ne
usuđujem, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olahko, i zatrpavam
svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to
mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo
u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je
moj bol vječito svjež.

ZASTO TONE VENECIJA

ABDULAH SIDRAN


Gledam u nebo iznad Venecije.
Nista se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnostvo
jezika, I po jednu - Veneciju.
Narode stvorio razlicitim, na uho im sapnuo: "Sada
upoznajte jedni druge". Sijaset jezika dao, da ih uce,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, I svi,
od toga - bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu sto je dao, da ljudi i narodi vjeruju
U Njega - cudeci se Njegovim djelima.
Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, I posvuda,
jeste - Bog. Jedan. Sto stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni
narod dao, u jednom svijetu, na kopnu sto ga zovu
Evropom, u plemenu Juznih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istocni
kriz i Zapadni kriz, od jednog Kriza nastali. A
bosnjacki narod je pitom. Zato prihvati ruku Trece
Vjere u Jednoga Boga. Koji nije rodjen, niti je rodio,
A Gospodar je svjetova, i vladar Sudnjega Dana.
Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bosnjackoga naroda - nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruza u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Drustvo mrtvih pjesnika tone. Zasto ne treba
na svijetu da ima naroda bosnjackoga? Medju bojama
jedna boja manje, medju mirisima - jedan miris manje?
Zasto ne treba na svijetu da ima - ova Venecija?
Medju cudima - jedno cudo manje?
Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, rusi u bezdan
Svemira. Kao da pade - posred kanala Grande.
Zemaljski svijet, medju sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoce da ostane siromasniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljaskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromasniji - za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svijetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana.


bosna-expres.net
Blogger.ba
Sarajevo-x.com
Krtica.ba
Google.com
piramida sunca
Kako nas drugi vide

kucanicaujapanu.blog.hr

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
410704

Powered by Blogger.ba