Interesantno je posmatrati ankete koje svakodnevno zapljuskuju TV. Stvara se privid da narod daje svoje mišljenje o životnim pitanjima i da ih političari navodno slušaju. U pogledu poreza ("treba li ih smanjivati ili ne"), vanjske politike ("napasti na Irak ili ne", "poslati dotičnog u Haag ili ne",), vojske ("homoseksualci u vojsci ili ne") i slično...

Naravno, odluke se donose bez obzira šta većina misli. Njima se, na kraju, objasni šta trebaju misliti.

Jedna od rijetkih ozbiljnih anketa je ona od prije neki dan provedena među nastavnicima. Oni su poredili učenike iz ranijih generacija i iz ove današnje. Jednoglasan zaključak je bio da "današnja djeca postavljaju znatno manje kritičkih pitanja o nastavnom gradivu...i da mnogo manje samostalno čitaju"

Gašenje kritičkog mišljenja je utrnulo put prema društvu u kome se ne postavljaju pitanja već se prihvaćaju "istine" koje se serviraju iz medija i prilagođenih udžbenika historije, fizike, biologije.

Djeci se daju "lijekovi" za smirenje da ne bi bili hiperaktivni, droga je dostupna u svakoj osnovnoj školi, nasilje je prihvaćeno kao neminovnost, ruglo "muzike" - crnački rap, je vodeći trend među mladim.

Da li se ove stvari dešavaju slučajno?

Ili je "nekom" u interesu da ima priglupe mase kojima je lako manipulisati.

                                                          ********

Nezavisni istraživač političkih manipulacija nad čovječanstvom, Britanac David Icke u svojoj knjizi "I istina će nas osloboditi" prikazuje tabelu moći na zemlji:

Na dnu je čitavom širinom Č O V J E Č A N S T V O

Slijede  M  E D I J I

Zatim  U J E D I N J E N I  N A R O D I

E V R O P S K A   U N I J A   i   T R G O V A Č K I   B L O K O V I

B I L D E R B E R G   G R U P A

K R A L J E V S K I   I N S T I T U T   Z A   V A N J S K E   P O S L O V E

A M E R I Č K I   S A V J E T   Z A  V A N J S K E  P O S L O V E

T R I L A T E R A L N A   K O M I S I J A 

O K R U G L I   S T O L

(nekoliko nivoa naviše je praznina i onda dolaze...)

 P R O S V I J E T L J E N I   M A S O N I

V I T E Z O V I   M A L T E

S K U L L  &  B O N E S

(predposlednji nivo, pri samom vrhu prikazuje "Globalnu elitu")

C R N O  P L E M S T V O 

I L U M I N A T I

K O M I T E T   3 0 0

                                                                 ********

 Razmislimo o ovoj tabeli. Većina ljudi, naravno, ovako što nije vidjela. A i kada je vidi, koja je prva reakcija? Nevjerica, odmahivanje rukom, neprihvaćanje... Logično,  jer se ne "uklapa u već formiranu sliku svijeta".

Sliku koju su nam "formirali" oni koji imaju stvarnu moć na planeti. A ako nekolicina i pokušaju da ih razotkriju, u očima drugih ovo će izgledati toliko fantastično...da neće u to povjerovati.

Idealno zamišljeno. Istina je toliko nevjerovatna da je treba odbaciti.

Iluzija je toliko jaka da je "sigurnije" od nje se ne odvajati.

"Zemaljski komandni lanac" zbilja oličen u gornjoj tabeli.

                                                                 ********

 I knjiga kaže:

"Ovo ce možda izgledati nerealno većini ljudi, ali ja od vas tražim da razmislite. Svi ćemo se složiti da je nešto vrlo pogrešno sa ovom planetom. Građanski ratovi, bolesti, etnička čišćenja, religijski ratovi, kršenje ljudskih prava... i lista ide dalje. Da li su ovi događaji međusobno nepovezani, ili imaju zajednički izvor?

... Konstantno nas hrane propagandom, lošim vijestima, mišljenjima, lažima ... a postoje tone nerečenih tajni. Većina ovih laži dolazi kroz medije čiji su vlasnici nekolicina ljudi na vrhu pomenute tabele. Sve se podređuje ciljevima tih grupa na vrhu..."

Zadnja dva miliona godina površina Zemlje svjedoči o smjeni osamnaest ledenih doba koja bi trajala po 100 000 godina. Između njih bi dolazilo do kratkih privremenih perioda zatopljavanja, ne duljih od dvanaest hiljada godina. I to su ere kada bi startali novi životni ciklusi. Život bi bujao, planeta zazelenila, zvukovi raznih bića bi odzvanjali na sve strane.

Mi se nalazimo pri kraju još jednog prolaznog toplog perioda koji je započeo prije 11 500 godina. Ubrzano se približavamo novom ledenom dobu. Promjene vremena će se intenzivirati: hladni predjeli postajaće hladniji, topli još topliji. Završiće se još jedan ciklus. Dominirajuća civilizacija će vidjeti svoj kraj i biće potrebno još mnogo generacija dok se ne počne ispočetka.

Izgubiće se ona nit koja će spajati civilizacije različitih toplih perioda. Ili će ponegdje preživjeti u oralnoj tradiciji ili nekom zapisanom dokumentu. Zatim će postajati legendom da bi se vremenom utopila izmedju mita i imaginacije.

Da li će naši daleki potomci znati za nas ili će i oni misliti da su “prva inteligentna civilizacija na Zemlji” kao što se mi zanosimo svojim neznanjem? Da li će znati cijeniti raznolikost i spiritualnost što nama nedostaje?

S pogledom uperenim u budućnost pričati ćemo o prošlosti. Ne tako dalekoj. O onima koji su uporedo s nama rasli i dijelili jedan kutak Planete. Na koje smo zaboravili kao da nikad nisu ni postojali.

Iza njih nije ostalo mnogo. Ruševine zgrada i astronomskih građevina. Pokoji glif u kamenu. I poneka legenda onih koji su došli davno nakon njihovog odlaska.

Tristo godina nije puno za jednu civilizaciju. Zapravo po strogim “naučnim” kriterijumima teško bi ih i bilo nazvati civilizacijom. Pogotovo kad nemamo pouzdanih podataka o tome odakle su došli, niti su ostavili pismo da nam opišu svoja znanja, a još uvijek je misterija zašto su bez traga napustili svoja ognjišta da se više nikada ne vrate.

Njihove gradove smo nazvali nekim svojim imenima. Kako su ih oni zvali, ne znamo. Koja je bila svrha čudnovatih građevina – možemo samo nagađati. U tome je izazov ove knjige. Iz dubina kosmičke historije izvući na površinu makar djelić znanja onih koji su otišli.

Da se ne zaboravi.

Mi ih zovemo “Anasazi”

Odlomci priče

Planet je bio star, neizrecivo star. Mjesec mu je bio pun pjega i bora, sunce se polagano gasilo i umiralo, a nebeski svod iznad njega postao je tako tanak da je jedva jedvice mogao nositi po koji ljetni oblak. Tu je još raslo drveće, no ono se bitno razlikovalo od svojih predaka iz davnine, jer je sastojke potrebne za život uglavnom uzimalo iz tla, a ne više iz prorijeđene atmosfere.

Tako su isto vegetirale i ostale biljke.

I cvijeće.

No, ljudska bića na tom planetu nisu imala ni latica ni korijenja. Priroda ih je obdarila sposobnošću kretanja i oni se nisu mogli zadovoljiti mirovanjem na jednom mjestu i srkanjem životnih sokova iz tog iscrpljenog tla. Postepeno, navikavali su se na život uz minimalnu količinu kisika bez kojeg je opstanak u ta davna vremena bio posve nezamisliv. Čak su određeno vrijeme mogli živjeti i bez njega, osjećajući pri tomtek neznatnu slabost i nelagodnost. To je vrijedilo podjednako za sve žive stvorove na tome planetu.

A stanovnici planeta bili su i kukci, I ptice. I dvonošci.

Noćni leptiri, svrake i ljudi, svi su oni bili povezani. Svi su imali zajedničku majku: prastaru loptu zemaljsku koja se okretala oko Sunca što je sve više tamnjelo i prijetilo da će se vrlo brzo ugasiti. Svi su oni bili spremni za taj sudbonosni trenutak, ostvarivši upotpunosti svrhu svoga postojanja.

***

Lahka koraka krenula je prema uskom šumskom puteljku koji je vodio u dolinu. Tamo daleko na lijevoj strani neka je dugačka metalna letjelica dojurila iz svemira i nestala iza horizonta. Malo kasnije začula je muklu tutnjavu.

Pojava letjelice i njen zvuk nisu je uopće uznemirili jer je to ovdje bila svakodnevna pojava. Svemirski brodovi često su posjećivali ovaj starodrevni planet, katkad jednom mjesečno, a katkad i dvaput na dan. Dolazili su s raznih planeta, pa su i njihove posade bile različite.

Nedavno je Mesalinda bila gost posade svemirskog broda s planeta Khva koji se nalazio nedaleko iza Andromede. Ti su stvorovi imali kožu boje škriljevca pokrivenu tvrdim ljuskama...

***

u ovim sudbonosnim danima, kada je sumrak svijeta postao činjenicom, znanje koje je trebalo usvojiti bilo je tako opsežno i golemo da ga se nije moglo savladati u kratkom razdoblju. Gomila podataka o bezbrojnim planetima i njihovim sustavima dosegla je veličinu divovske planine, no i tako veliko znanje nije još bilo konačno. Svakim danom stizali su novi podaci, nove činjenice, a sve to još nije bilo ništa prema onome što je tek trebalo doći, naravno, ako ovaj ostarjeli i umirući planet još bude u stanju da primi takvo neizmjerno bogatstvo.

Ako!

U tome je bio problem. Svemirskim su prostorom zavladala i zagospodarila bića koja su bila njegov sastavni dio. Atom i njegova energija postali su moćno oruđe u vlasti onih živih oblika materije koji su posjedovali sposobnost razmišljanja i kretanja. Makrokosmos i mikrokosmos bili su igračke onih čiji su brodovi beskonačno lutali nesagledivo golemim svemirskim prostorima.

No, unatoč svemu tome, niko od njih nije znao niti umio vratiti snagu i život umirućem suncu...

Svaka iskra tog plamena koja se gasilai nestajala u svemiru bila je znak dolazeće tragedije...